субота, 22. јун 2013.

JMBG tragedija – Da li je i Bog od nas digao ruke?

Piše: Igor Vlahović Igor

Bilo je to u nekim zemljama seljaka na brdovitom Balkanu,...Bilo je, i biva zlo.

Nebo neprestano plače, umesto nas, koji, pomireni sa sudbinom, apatični i sebični,  kao da čekamo, da u trenutku besa pusti najveću oluju i uništi nas i naše zle zemlje seljačke.

Još jedan sumoran dan, gori od prethodnog,...Kao i svaki prošli i naredni,...


Pred njom je bio život...Majčino mleko, flašice, cuclice, laže, kašice, igračkice,...Odlasci u vrtić, bezbrižne dečije igre sa drugarima, nakon igre, mali popodnevni odmor, pa opet igra, dok srećni roditelji ne dodju, povedu je u šetnju, na sladoled, kupe joj novu igračkicu, a zatim se upute njihovom toplom domu, gde svi zajedno uživaju, pričajući o novim dogodovštinama iz vrtića, u igranju, gledanju crtaća, i s prvim bojama večeri, nekoj lepoj bajci, koja je, pobedom dobra, umirujuće, odvodi u najmirniji dečiji san,...Pohadjanje osnovne i srednje škole, i neprestano sticanje novih znanja, te najveće radosti svakom ljudskom biću,...Prvi izlasci i prve ljubavi,...Možda i fakultet,...Posao, i kroz njega, davanje doprinosa lepšem i boljem svetu, koji je okružuje,... U predivnoj venčanici, srećna kraj muškarca iz svojih snova,...nedugo zatim, pokraj svoje dece, tim, svakom čoveku najdivnijim Božijim darovima,...Sreća i radost povodom proslavljanja dečijih rodjendana, svog i rodjendana dragih ljudi, proslavljanja drugih značajnih dogadjaja iz njenog i njihovih života, proslavanja velikih verskih praznika, proslavljanja svih uspeha svoje divne dece – mature, diploma, venčanja,...Nakon svečanog ispraćaja u penziju, onako neopterećeno i bez ikakvih kočnica vremenskih rokova, uživanje u dugim šetnjama gradskim trgovima, seoskim sokacima, planinskim stazama, morskim obalama, i ono najsjajnije, uživanje u trenucima provedenim sa svojim unučićima.

Sve ovo i još mnogo toga, bilo je pred njom. Pred malom Berinom, bio je život.
Bilo je potrebno samo malo,...Samo tako malo,... Samo još par trenutaka,...
Mala, ali snažna, hrabro se borila sa svojom ometajućom bolešću, najpre, na prvoj neuspešnoj operaciji u Sarajevu, a zatim da dodje u Beograd, i prevazidje bolest uz pomoć eminentnih lekara. Prognoze za izlečenje, bile su ohrabrujuće, što je davalo još više želje, snage i hrabrosti, da se izbori sa svojom bolešću,...Da se izbori za svoj život.

Hrabro se borilo to malo ali snažno biće, i sa poslednjom preprekom, koju je trebalo proći.
Hrabro se borilo to malo ali snažno biće, sa otrovnim strelama nerazumevanja za njenu želju za životom, kojima su je mučki gadjali nekakvi bezdušni ljudi, policajci i carinici, i druge birokrate, sa obe strane Drine,...Gadjali su je mučki, ti bezdušni ljudi, samo zato što još uvek nije imala taj JMBG, mislivši, poput svakog ljudskog otpada, da je sačuvati radno mesto, važnije od njenoga života,... Gadjali su je mučki, ti bezdušni ljudi, kao da zla kob bolesti ne može da zadesi njih same, ili njihove roditelje, supružnike, decu i drage im ljude. Gadjali su je mučki, ti bezdušni ljudi, kao da zemaljski život sa njima počinje i sa njima završava.

Zahvaljujući svojoj snazi, i jednom, u to gnezdo bezdušnosti, zalutalom graničaru, to malo, ali snažno biće, otisnulo se put Beograda, dobilo je još jednu bitku,... Ali, rane od otrovnih strela, kojima su je mučki gadjali ti bezdušni ljudi, bile su toliko duboke da, nažalost, izgubi rat sa demonima svoje bolesti.

Tog 13. juna, uz silnu grmljavinu, teške kišne kapi, bez prestanka, sve jače i jače, padale su na zle zemlje seljačke. Nebo je besnelo i plakalo.
Plakali su i mnogi od nas,...Plakali, ali ubrzo, kao po običaju, prestali,...Bolje da smo, umesto plakanja, ćutali,.. Bolje da smo ćutali, kad naše suze nisu bile iskrene. Kako da budu, kad smo bez suza ostali?! Da, ostali smo bez suza,...Suze su prvi odgovor na nepravdu, nakon čega sledi borba protiv ove pošasti. To, što ni suza nemamo, znači da ne umemo ni da osetimo nepravdu, a kamo li da se protiv nje borimo.

Zašto smo tako pusti i apatični? Zar ne shvatamo, kako, predani grehu apatije, dozvoljavajući, svim ovim, bezdušnim ljudima na državnim položajima, da nam kroje svakodnevicu, da nas uništavaju, i sami postajemo kao oni, sebični,...bezdušni...? Ako nam nije stalo do nas samih, zašto dopuštamo da svakodnevno, na nepravdi njihove bezdušnosti, umiru deca, na kojima je budućnost...I koja bi možda život na našim zlim zemljama seljačkim, načinila humanijim i pravednijim, lepšim i boljim? 
   
Nebo neprestano plače, umesto nas, koji, pomireni sa sudbinom, apatični i sebični, kao da čekamo, da u trenutku besa pusti najveću oluju i uništi nas i naše zle zemlje seljačke. Ostaje samo pitanje- Da li je i Gospod od nas digao ruke?

P.S. Berina, Andjele, hvala ti što si za svoga zemaljskog života pokazala šta znači biti hrabar i boriti se za život. Ovako apatični, sprečili smo te da nastaviš svoju borbu. Ali, u Raju, gde si, kao i svaki Andjeo, otišla, znam da si nam oprostila, i da se sa najčistijom ljubavlju moliš za sve nas. Hvala ti beskrajno. Neka ti je večna slava.  



10 коментара:

  1. Анониман22. јун 2013. 14:59

    Sve pohvale za divan tekst. Tužno i žalosno, u pravu ste, apatija i sebičluk.
    Saučešće preminuloj devojčici

    ОдговориИзбриши
  2. Oh, ja mislila ovo je vise od teksta. Sve do kraja. Steta. Uprska sa andjelima i ostalim nebeskim cuvarima. Ali ako je ovo sto sam ja mislila da nije, onda 'kad je teferic nek' i hala gori' sto bi kazali u Sarajevu, so 'let Allah sort it out' (Jesus should be involved too).

    ОдговориИзбриши
  3. Небојша Живковић22. јун 2013. 15:48

    КОЛИКО СМО МИ ОД ЊЕГА ДИГЛИ РУКЕ, ТОЛИКО НАМ ОН ПОКАЗУЈЕ ПУТ КОЈИМ ТРЕБАМО ИЋИ ...

    ОдговориИзбриши
  4. Gorica Radojevic22. јун 2013. 15:52

    Ne, nije mismo od njega,,,

    ОдговориИзбриши
  5. Pretuzna tekst, kao i sudbine male Berine i sve ostale dece i svih nas. Ista pitanja i ja postavljam. Bog nam nije okrenuo ledja, mi smo njemu, hulimo ga, a nadamo se boljem. Dok se ne vratimo Njemu, nemamo se cemu nadati.

    ОдговориИзбриши
  6. Анониман23. јун 2013. 16:33

    Zasto je 3.5 miliona ljudi u BIH mirno gledamo ovaj "zlocin" za koji niko nece da odgovara to treba da se zapita svaki stanovnik BIH i to je najveci problem da smo svi ubijeni u mozak toliko da smo ravnosudni prema svemu osim kad na fali novca onda smo spremni da razapinjemo satore pred uprave firmi itd... vise solidarnosti medju ljudima, prevazidjimo podjele, prevazidjimo balkan i budimo ljudi bar na nekoliko dana koliko je potrebno da se ova zemlja pokrene da nam djecu nebude sram da kazu da su iz Bosne. Hvala.

    ОдговориИзбриши
  7. Ne bi djavo zemljom hodao da valja. Ko bi s nama izašao na kraj idemo iz krajnosti u krajnost!

    ОдговориИзбриши
  8. Radovan Jakovljevic19. јул 2013. 00:44

    Trenutno ĐAVOLI na prestolu do daljnjeg?

    ОдговориИзбриши
  9. Дух Времена19. јул 2013. 14:37

    Mnogi su potrošili energiju na nadanja, očekivanja i borbi za goli opstanak, ostao je samo očaj.

    ОдговориИзбриши

Komentari