понедељак, 29. октобар 2012.

Aleksandri Radović nije mesto u žiriju Prvog Glasa Srbije

Piše: Igor Vlahović Igor

U svojoj recenziji za njen, još uvek, aktuelni singl "Čuvaj moje srce", čista srca, uputio sam mnogo lepih reči na stvaralaštvo, interpretaciju i ličnost Aleksandre Radović.




Evo i kratkog odlomka:
Oduvek je znala da nas obraduje nečim, potpuno drugačijim od svega što je ex jugoslovenska mreža iznedrila.
Od kako je, tog leta 2003. godine, u predivnoj elegantnoj haljini, nenametljivo i skromno, a opet, tako samouvereno i stameno,...onako u stilu prave mlade dame,... sa duboko dirljivom baladom „Kao so u moru“, briljirala na Festivalu „Sunčane skale“,...nisam, zaista, sreo (i)jedno ljudsko biće koga nije ganula barem jedna kompozicija, koju je, Aleksandra Radović, na jedan maestralan, samo sebi svojstven način, bezuslovno i izgarajuće predajući svoju dušu, svoj duh i svoje telo, tom prebogatom carstvu emocija i osećanja, dočarala svojim raskošnim altom.
Sva tri, do sada objavljena, Aleksandrina studijska albuma, pružila su nam svojevrstan užitak u jednom autentičnom zvuku, koji počiva, na vanserijski smislenom poigravanju sa najrazličitijim muzičkim stilovima i žanrovima - od nežnih i tananih, tipično ženskih, pop balada, preko onih dinamičnijih (balade-prim. out) svojevrsnih sublimata klasičnih pop standarda i elemenata latino i/ili mediteranskog folklora, folk-jazza, pa sve do energičnih, eksperimentalnih pop-rock, kao i brzih, živahnijih kompozicija, sa primesama savremenih muzičkih stremljenja, kao što su disko, rnb, haus, elektro-pop,…Pa još kada na sve to dodamo, u interpretativno-tehničkom smislu do tančina preciznu, odnosno sa stanovišta ekspresije izraza, na trenutke kao lahor laganu, na trenutke izražajnu i odsečnu, na trenutke nežnu, milujuću i maznu, ili pak borbenu, herojsku i agresivnu, na trenutke veselu, poletnu i vedru, ili pak tužnu, setnu, pa čak i duboko potresnu, jednom rečju savršenu, do same srži doživljenu interpretaciju, vrlo nedvosmisleno dobijamo kristalno jasnu sliku o Aleksandri, kao nesvakidašnjoj muzičkoj ličnosti, koja, poput svakog istinskog umetničkog posvećenika, hrabro i beskompromisno, korača umetničkom baštinom, nekada kulturno prebogatog Balkana.

Danas, posmatrano, što iz vizure medijskog i muzičkog kritičara, što iz vizure pasivnog muzičkog slušaoca, dotičnu damu, više očima ne mogu ni da vidim, a nažalost, ni da čujem njene, fakat, kvalitetne inerpretacije.

Naime, kada se povela priča da će se, umesto Lene Kovačević, naći u ulozi člana žirija, u okviru II serijala muzičkog rijaliija -  „Prvi glas Srbije“, na osnovu svega što je do sada uradila, uključujući tu, svakako visoko muzičko obrazovanje koje poseduje, kao i činjenicu da već nekoliko godina vodi školu pevanja, bio sam gotovo ubedjen kako će, Aleksandra, svim kandidatima, krajnje stručno i argumentovano, ukazati na problematične postavke u njihovim interpretacijama, i što je najvažnije - pokazati im pravi put kako da ih savladaju.

Medjutim, Aleksandra je, sebi, bukvalno, dodelila ulogu Boga, pa čim bi se pojavio neko ko ne zaslužuje prolazak u finale, ali, uloživši odredjenu količinu rada i truda, svakako da može da formira sebe kao vokalnog umetnika, počela bi sa, onako nadobudnog držanja i povišenim tonom, davanjem „dobronamernih saveta“  poput – Ti nemaš pojma sa pevanjem, i nemoj nikad više da pomisliš da se baviš pevanjem; Ako misliš da ovo, kako pevaš, valja, i da ti pevanje bude profesija, ja se ozbiljno brinem za tebe,....Nije izostalo ni ismejavanje, cinizam, pa čak i povremeno držanje moralnih pridika, o čemu na najbolji način svedoči situacija kada je, mladu Tijanu Jovanović, inače intonativno i ritmički sasvim korektnoj pevačici, zbog ogromne treme i nepoznavanja tehnike disanja, (na čije savladavanje, svaki muzički pedagog mora da ukaže) nekoliko otpevanih falš tonova, i na trenutak prelaska u drugi tonalitet, ponizila na najgori mogući način, sledećim rečima: “Ti jako loše pevaš”, a onda, nakon što je Tijana izrazila svoje neslaganje i nezadovoljstvo, Aleksandra joj je krajnje histerično odbrusila  “Sada već počinješ da me nerviraš”.
Naravno, da se, medju prijavljenim kandidatima, zaista, pojavio i odredjen, gotovo zanemarljiv procenat antisluhista, ali opet, niko nema pravo da bilo kome kaže da li treba ili ne treba da se bavi pevanjem. Nek’ peva svako ko želi da peva, a vreme će pokazati da li je i koliko dostojan Njenoga Veličanstva- Muzike.

Najzad, uopšte ne treba da čudi što je Aleksandra, za vreme ova dva meseca, koliko se emituje Prvi glas Srbije, konačno “krunisana titulom” jedne od najomraženijih javnih ličnosti.

Iskreno, žao mi je što je tako, budući da je, njene, do same srži doživljene interpretacije, definišu velikim umetnikom, a samim tim i velikim čovekom, zbog čega bih joj posavetovao da što pre potraži stručnu pomoć psihologa, s’obzirom da ponašanje, kakvo je ispoljila, vrlo jasno odslikava prisustvo snažnih kompleksa i frustracija u njenoj duši, koji su, rekao bih, već proizveli učestala neurotična stanja. Ovako, iživljavajući se i iskaljujući svoj bes na nedužnima, biće joj samo sve gore – Em što će izgubiti veliki broj poklonika muzike koju stvara, dok će mladi ljudi, željni da se usavrše u pevačkom smislu, prepadnuti i zgranuti njenim ponašanjem, u širokom luku zaobilaziti školu pevanja, koju vodi,… Em što će se, samim tim, kompleksi i frustracije dodatno nagomilavati, te voditi je u još izraženija neurotična stanja.
A, najtragičnije u celoj ovoj priči, očituje u tome što će se, sasvim sigurno, naći odredjeni broj talentovanih kandidata koji će, vodjeni strahom od nepoznatog, odnosno smatrajući Aleksandrinu kritiku kao sve i svja, umesto da se obrate stručnom licu i krenu sa razvijanjem i usavršavanjem vlastitih pevačkih sposobnosti, za sva vremena iste zaključati u neku daleku moždanu škrinju, i tako nesvesni, celog života strviti se na Gospoda što im nije dao talenta za pevanje i muziku.



1 коментар:

Komentari